Osobne ispovijesti

Home/Zašto dijamant/Osobne ispovijesti

Zašto dijamantni sprovod?

Odluka za dijamantni pogreb mog oca prvo nije bilo laka, ali je ubrzo postala jasna i zapravo jedina prihvatljiva.

Iako je otac bio kratko vrijeme bolestan, a njegov odlazak nije bio neočekivan, njegova smrt sve nas, njegove najbliže, dočekala nas je nespremne. Smrt je uvijek iznenađenje, čak i ako se zna da je neizbježna. Uvijek tračak nade ostaje u nama, samo da nije tako blizu, da to jednostavno nije tako brzo. U tom smislu, ne možemo stvarno biti spremni na to, jer bi to značilo da smo je prihvatili i da se neće boriti protiv nje. Prihvaćanje smrti dolazi kasnije, kad je smrt zapravo pobijedila nad životom, i ne preostaje nam ništa drugo nego to prihvatiti.

Nemojte me krivo shvatiti: naravno da smrt prihvaćamo kao dio života, naravno, znamo da ćemo umrijeti i mi kao i sve oko nas. Gotovo svaki dan čujemo o smrti ove ili one osobe, nekoga koga znate ili nekoga koga ste znali, barem po imenu ili samo po izgledu. Ako je smrt bila prirodna i u starosti, vjerojatno samo uzdahnemo, možda čak i napomenuo da to tako ide – svi smo rođeni i svi ćemo umrijeti.
No, treba se znati da je u potpunosti drugačije kada smrt doživiš u njezinoj konačnosti i misteriju, kada se to dogodi tvom najbližem.
Moj otac je za vrijeme bolesti uvijek bio kod kuće, kod kuće je umirao i umro. Mi smo bili s njim kad mu je disanje postupno prestajalo, do njegovog posljednjeg daha. Budući da je umro u večernjim satima, ostao je s nama cijelu noć i sljedeće jutro. Njegovo pretvaranje u hladno i nepomično tijelo kao da je konačno značilo zbogom. Nije bilo strašno biti uz mrtvog oca, bilo je teško kada su ga u lijesu zauvijek odnijeli. Ne pomaže ni da si tada govoriš da je to samo mrtvo tijelo i da je on negdje drugdje ili u nekoj drugoj dimenziji.
Nismo bili jednoglasni o načinu pokopa. Opet se je pokazalo da prvotno čvrsto uvjerenje u kritičnom trenutku postaje bezvrijedno. Emocije prevladavaju i uskoro posve razuman i racionalan čovjek smatra da svoju blisku osobu ne može poslati u krematorij! Možda bi mu bilo bolje u zemlji? Radije ne bih ništa, kao što se najradije ne bih niti htjela suočiti sa smrću, prolaznošću, ništavilom.
Mislim da bi se ocu svidjelo da ja ostao među nama kao naša dragocjena uspomena, prije svega da nam se vratio simbolično, kao maleni dragulj.

Ali nešto se moralo učiniti i što smo se više približavali odluci, znali smo da će rezultat te odluke biti nešto što nam nije bilo drago – ispraćaj tijela s ovoga svijeta. Razmišljali smo o kremaciji i ukopu urne na groblju. A to bi značilo da bi se posmrtni ostaci našeg oca nalazili na groblju, daleko od nas, među nepoznatima? Kao i da bi u današnjem brzom tempu života i prometa mi samo povremeno mogli doći na groblje, a s vremenom i samo za dan mrtvih? Sve je to bilo neprihvatljivo za nas.

U ovoj fazi odlučivanja i razmišljanja ideja dijamantnog pogreba činila se jednostavnom. Neće biti na groblju. Neće biti među nepoznatima. Neće ga uzimati od nas. Ne samo u sjećanjima, u stvarnosti, već kao nešto lijepo i vrijedno ostaje s nama i s nama kod kuće, gdje će biti stalno maleno svjetlo, sjećanje na njega i utjeha srcu.

Od prije smo znali da se iz ljudskog pepela može napraviti dijamant, ali nismo znali detalje toga. Svidjelo nam se simboličko značenje ljudskog dijamanta: dijamant kao simbol vječnosti, besmrtnosti i ljubavi. To je vrijedno i jedinstveno priznanje za dragocjenu i jedinstvenu osobu.

Sada elegantna kutijica s dijamantom za uspomenu i natpisom „naš djed“ stoji na vidljivom mjestu u središnjoj prostoriji našeg doma, u staklenoj vitrini naše dnevne sobe. Mislim da bi se ocu svidjelo da je na taj način ostao dragocjena uspomena i prije svega da se simbolički vratio kao maleni dragulj.

mag. Nevenka Gajšek, profesorica, publicistkinja i bioterapeut